Isidor je seo pored žene ka klupu dok je plakala: Majka je oterala čoveka, a tek kasnije je saznala ko je on zapravo
Profesor dr Isidor Papo bio je lekar kardiohirurg, general-pukovnik sanitetske službe i glavni hirurg JNA, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i član SANU.
Rođen je 31. decembra 1913. godine u Ljubuškom, a potiče iz porodice sefardskih Jevreja, čiji su preci došli u XVII veku, nakon što su bili prognani iz Španije.
Ovih dana društvenim mrežama ponovo se deli priča o profesoru dr Isidoru Papi, kardiohirurgu i legendi Vojnomedicinske akademije. Objavu prenosimo u celosti:
Prišao je sa blagim osmehom
"U leto 1970. godine, u Beogradu, na jednoj od klupa Vojnomedicinske akademije, sedela je žena. Ćutala je, gledala u prazno, dok su joj se suze slivale niz obraz. Bila je samo jedna od mnogih koji su tog dana došli zbog nevolje, svoje ili tuđe. Julsko sunce je obasjavalo dvorište, ali u njoj nije bilo ni topline ni nade. Pored nje je bilo mesta, ali niko nije prilazio. Ljudi beže od tuđe muke, kao od zaraze.
Nakon nekog vremena, prišao je muškarac. Nizak, fizički neprimetan, u običnoj odeći. Seo je pored nje, sa blagim osmehom. "Zašto plačete?" upitao je. "Pusti me, čoveče, vidiš da mi nije ni do razgovora", odgovorila je.
"Biće sve u redu, ja vam kažem." Njegov osmeh ju je nervirao. "Kako znate? Sin mi danas ima operaciju na otvorenom srcu, a vi znate da će sve biti u redu!" "Ja znam", rekao je tiho, stavio joj ruku na rame i otišao.
Prošli su sati. Operacija je završena. Žena je stajala u hodniku, iščekujući ishod. Prišao joj je čovek u bolničkom mantilu, isti onaj koji je sedeo pored nje. "Sve je prošlo u najboljem redu, operacija je uspela", rekao je. Zvao se Isidor Papo. Bio je čovek velikog srca i legendarni lekar VMA.
Ali ko je zapravo bio taj "obični" čovek?
Isidor Papo je rođen 1913. godine u Ljubuškom. Medicinu je završio u Zagrebu, a Drugi svetski rat ga je zatekao u Mostaru, odakle odlazi u partizane.
- Maturirao sam u Mostaru 1932. godine i onda sam otišao u Zagreb na Medicinski fakultet gdje sam završio medicinu 1937. Poslije toga se nisam vraćao u Mostar sve do 1941. kada sam od ustaškog terora pobegao iz Sarajeva. Jedno vreme sam radio u mostarskoj bolnici a zatim otišao u partizane. Otišao sam preko Malog i Velikog kuka do Dobrča, iz Dobrča na Boračko jezero. Tamo sam radio kao ljekar sve dok nas nisu napali četnici, mislim 13. juna 1942. godine. Odatle smo otišli na Prenj, bili na Tisovici izvesno vreme da bi, kad su se proleterske brigade probile na prugu Sarajevo – Ostrožac, sa Mostarskim bataljonom došli u Duge. Tu sam se, veoma žalostan, rastao sa Mostarskim bataljonom, jer ja sam Mostarce jako voleo, kao što ih volim i danas. No, morao sam otići za šefa Hirurške ekipe Vrhovnog štaba, ali kad su formirane divzije ja sam postao šef Hirurške ekipe Treće divizije, u čijem se sastavu nalazila Deseta hecegovačka, a u njoj i Mostarski bataljon. Tako sam ponovo našao svoje Mostarce i ostao s njima kroz čitav rat, sve do oslobođenja - ispričao je svojevremeno dr Papo.
Napisao je preko 218 naučnih radova, od prvog 1939. godine do poslednjeg 1995. godine. Bio je na klinici od 5:30 ujutru, a uveče obilazio pacijente.
U slobodno vreme se bavio filatelijom, pčelarstvom, sakupljao retke ptice. Penzonisan je 1981. godine, a preminuo 14. oktobra 1996. godine. Sahranjen je na Jevrejskom groblju u Beogradu."